Unutrašnji kompas

Postoji jedna posebna vrsta tišine koja se javi samo na brodu, onog trenutka kada se obala smanji na tanku liniju, a oko tebe ostane samo otvoreno more i zvuk motora koji ravnomjerno siječe talase. Bila sam na palubi turističkog broda između Lefkade, Kefalonije i Itake. Bilo nas je stotinak, zbijenih na onim drvenim klupama, dok

Kod kuće imamo tu tihu, opasnu naviku da predugo nosimo sopstvene greške. Dovoljno je da dan utihne, da ostaneš sama u sobi, i mozak sam od sebe krene da vrti stare optužnice: zašto sam tada pristala na ono, zašto nisam ranije presjekla, zašto sam potrošila godine na pogrešne ljude i poslove? U poznatom prostoru, među

Da li ti se ikada desilo da mjesecima, nekada i godinama, vrtiš istu tešku odluku u glavi u sopstvenom stanu i ne možeš da se pomjeriš sa mrtve tačke, a onda odeš na put i u roku od tri dana tačno znaš šta moraš da uradiš? To nije slučajnost. To je zakon perspektive. Dok sjediš

Postoji velika zabluda o putovanjima u koju svi povremeno povjerujemo: mislimo da će promjena geografske širine magično riješiti sve naše unutrašnje lomove. Kupiš avionsku kartu u naletu frustracije, spakuješ se i ubijediš sebe da ostavljaš sve probleme iza sebe na aerodromu. Ali stvarnost ima neprijatan običaj da putuje u istom koferu sa tobom. Ako si

Kada se vratiš sa puta i prođe nekoliko mjeseci, niko te zapravo ne pita za tehničke detalje. Zaboravi se tačan broj pređenih kilometara, zaboravi se koliko je koštala putarina ili u koliko je sati kretao trajekt. Ono što ostane urezano u tijelu jeste čist, nefiltriran osjećaj. Ne pamtimo ni godine niti spiskove gradova; pamtimo stanja