Postoji jedna posebna vrsta tišine koja se javi samo na brodu, onog trenutka kada se obala smanji na tanku liniju, a oko tebe ostane samo otvoreno more i zvuk motora koji ravnomjerno siječe talase.
Bila sam na palubi turističkog broda između Lefkade, Kefalonije i Itake. Bilo nas je stotinak, zbijenih na onim drvenim klupama, dok je vjetar nemilosrdno duvao i nosio kapljice slane vode po licu. I dok sam gledala ljude oko sebe, odjednom mi je kroz glavu prošla misao: nikome od nas na čelu ne piše ko je i šta je kod kuće.
Gledaš čovjeka pored sebe u običnom izblijedjelom šortsu - ne znaš da li je direktor u velikoj korporaciji, zanatlija koji je godinama štedio za ovo ljetovanje, programer sa burnoutom ili neko ko je prosto naslijedio novac i nikada nije morao da brine o sutrašnjici. U tom trenutku, na onoj palubi, to je bilo potpuno nebitno.
(Ovdje ide fotografija: sa palube broda - more u pokretu, vjetar u kosi ili siluete ljudi koji gledaju u pučinu)
Svi smo škiljili u isto jako sunce, držali kape da ih vjetar ne odnese i sa istim onim dječijim uzbuđenjem čekali da brod uspori pored morskih pećina kako bismo skočili u hladnu, električno plavu vodu.
More ima tu surovu, ljekovitu moć da sa tebe skine sve društvene slojeve. Kod kuće veći dio energije trošimo na održavanje slike o sebi - na uloge koje igramo na poslu, u porodici, pred prijateljima. Gradimo status, pazimo kako zvučimo i šta nosimo. A onda te priroda stavi na palubu usred vjetra i podsjeti te: prije svih ugovora, zvanja i plata, ti si samo jedno biće od krvi i mesa koje traži sunce i vazduh.
Kada to jednom vidiš, nikada se više u potpunosti ne vratiš u stare društvene kaveze. Shvatiš da je najljepši oblik slobode onaj u kom ti ne treba nikakva titula da bi stajao uspravno.
Look further, Live fuller. Na pučini smo svi samo ljudi. ⛵🌊🧭