Postoji velika zabluda o putovanjima u koju svi povremeno povjerujemo: mislimo da će promjena geografske širine magično riješiti sve naše unutrašnje lomove.
Kupiš avionsku kartu u naletu frustracije, spakuješ se i ubijediš sebe da ostavljaš sve probleme iza sebe na aerodromu. Ali stvarnost ima neprijatan običaj da putuje u istom koferu sa tobom. Ako si u Novi Sad ili Beograd ušla sa nemirom, teskobom i osjećajem praznine - taj isti nemir će te sačekati na plaži na Sitoniji ili u kafiću u Amsterdamu, samo što će sunce jače sijati.
Putovanje nije azil; putovanje je ogledalo.
(Ovdje ide fotografija: silueta u predvečerje, usamljena klupa pored vode ili miran kadar sa puta)
Na nepoznatom mjestu nema tvojih uobičajenih skretanja pažnje. Nema posla da se iza njega sakriješ, nema prijatelja koje možeš pozvati na kafu da prekratiš vrijeme, nema rutine koja ti stvara iluziju da kontrolišeš stvari. Kada padne veče i ugasi se svjetlo u nekoj tuđoj sobi od 15 kvadrata, ostaješ potpuno sama sa svojim mislima. I tu se vidi razlika između onoga ko putuje da bi pobjegao i onoga ko putuje da bi se vratio sebi.
- Bijeg se prepoznaje po histeriji: moraš da vidiš sve, moraš da slikaš sve, moraš stalno da budeš u pokretu samo da ne bi ostala u tišini sa sobom. Takav odmor se uvijek završava panikom i težinom pred povratak.
- Povratak sebi počinje onda kada usporiš. Kada prihvatiš da putovanje ne služi da zaboraviš ko si, nego da u novim okolnostima ponovo izgradiš unutrašnji red.
Kada naučiš da na putu ne bježiš od sopstvenog ogledala, prestaneš da tražiš spas u destinacijama. Shvatiš da nijedan grad na svijetu ne može da ti da mir koji prethodno nisi riješila da sagradiš u sopstvenim grudima.
Look further, Live fuller. Prava destinacija nikada nije mjesto na mapi, već novi način na koji posmatraš sebe. 🌿🧭🪞